Šahista i (dječji) trener: Ne može se sjediti na dvije stolice

Pobjeda nad Kadrićem nedovoljna za prvo mjesto
05/06/2022

Profesionalni šahista može smanjiti svoju igračku snagu na mnogo načina.

Zloupotreba alkohola, zavisnost o drogama, kockanje, proždrljivost, statičan način života, neuspjeli brak, pisanje šahovskih knjiga, pa čak i neke čiste šahovske navike poput konzervativizma u odnosu na početni repertoar mogu značajno smanjiti šahovsku snagu.

Međutim, sve je to pravo cvijeće u poređenju s jednim veoma cijenjenim i za društvo korisnim zanimanjem, koje i veoma snažnog šahistu za vrlo kratko vrijeme pretvara u dječaka kojeg mlate “ko vola u kupusu”. Radi se o radu kao trener djece.

Nedostatak vremena za rad na otvaranjima i drugim šahovskim problemima, zaboravljanje “svojih” varijanti zbog popunjavanja otvaranja učenika, gubitak šahovskog apetita, lom psihe iz stanja predatora koji je igraču potreban do ljubaznog utješioca-motivatora za djecu i njihove roditelje, neizbježne u procesu šahovske komunikacije, približavanje nivoa igre trenera i njegovih štićenika (sjećam se kako je krajem 90-ih jedan velemajstor, nakon sparinga s Kasparovom, neko vrijeme igrao brutalnom snagom, ali se situacija promjenila kada je postao dječji trener)… brzo vuku na niže šahistu trenera djece.

Uopšteno govoreći, bilo koji od pet gore navedenih faktora sasvim je dovoljan da ozbiljno naškodi šahisti, a pet od njih je istovremeno srodan tajfunu, koji do temelja uništava tvrđavu šahovske snage koju je šahista izgradio tokom mnogo godina samousavršavanja i koja je donedavno izgledala tako jaka.

Kada čujem od svojih optimističnih kolega nešto poput veselog “predajem, podučavam”, ne znam da li da se smijem ili da se divim. Ne, kolege. Ne možete sjediti na ove dvije stolice. Ili-ili.

(Autor je velemajstor Oleg Kornejev)