Šah u zemlji Utopiji

Decenijama, od raspada Jugoslavije, neumorno se ponavlja kako bi šah prodisao punim plućima ako bi se uveo kao nastavni predmet, ili bar kao dopunski čas, u osnovnim školama.

Zamislite samo tu balkansku bajku; učenici u prvom razredu nauče osnove, u drugom osnovne završnice, u trećem jednostavnije kombinacije… Dok lupite dlanom o dlan, upisuju srednje stručne škole sa znanjem jakog FIDE majstora, u kojima mogu da biraju smjerove, u zavisnosti od toga da li žele da budu velemajstori, treneri, sudije, organizatori, novinari…

Kada bismo sve stavili na papir, zapeli bi na prvom koraku. Koliko bi nam nastavnika za to trebalo, samo u jednoj školi? Čak i kada bi iz klubova pripomogli, sa licenciranim trenerima, ne bi se nakupilo ni 5 odsto potrebnog kadra.

A kakvo je stanje na terenu pokazaćemo na primjeru Republike Srpske. Oko 200 osnovnih škola egzistira, a samo 15-ak ih je uključeno u Male olimpijske igre, u kojima je šah teškom mukom stekao pravo građanstva prije 3 godine. Sekcije u tim istim školama vode zaljubljenici u šah, kojih je tako malo da se svode na statističku grešku. Nikom ne pada na pamet da im organizuje obuku, seminare, obezbijedi nastavna sredstva – udžbenike, demonstracione table, kompjutere, softvere.

Novi Zakon o sportu RS, koji je upravo zaživio, trebao bi da uvede red u rad s djecom do 14 godina, ali se plašim da bi se njegovom striktnom primjenom čak i smanjio broj “pogodnih” za instruktore i(li) predavače.

Odličan šahista može biti užasan pedagog. Po meni, dobra osnova za rad s djecom je postavljena samo ako se potencijalni trener odrekne svoje igračke karijere. Ukoliko to ne uradi, budite sigurni da samo broji održane časove i koliko novca će strpati u džep, pri čemu uopšte ne razmišlja da treba da odgovara za postignute rezultate. Uostalom, kada ode na turnir zajedno s učenikom, šta mislite kako će i sebe i štićenika pripremati za partiju u sljedećem kolu?!

Šahisti zapravo sami sebi pucaju u nogu kada kažu da je šah jeftin sport. Možda je nekada i bio, kada je bilo dovoljno da stavite drvenu kutiju s figurama pod mišku i odete na turnir.

Rijetko koja škola danas klubovima daje prostor na korištenje, a da ne traži materijalnu nadoknadu. Rijetko koji klub danas ima prostor iako, u vrijeme krize, mnoge prostorije u vlasništvu lokalnih zajednica sakupljaju paučinu, stvarajući savršen štimung za snimanje horor filmova. Rijetko koji konkurs prođe, a da šahisti ne ostanu praznih ruku.

Vlast bi htjela sve, a da ništa ne plati. Htjela bi da sve stavi pod kalup, pa i igru kojoj je dogma bila samo kratka epizoda u procesu razvoja. Kada igri koja zahtijeva naučni pristup priđete površno onda dobijete ono što imamo u BiH.

S druge strane, klubovi bi morali da nastave da insistiraju na uvođenju šaha u škole, makar u prva 3 razreda osnovne škole. Da šahovski radnici uđu kroz prozor kada ih izbace na vrata, da steknu neprijatelje među vlastodršcima, jer će podilaženjem i sitnim prostituisanjem izazvati samo prezir, i struke, i roditelja, i sitnih činovnika i još sitnijih ljudi u raznim kabinetima.

Sistem treba postaviti tako da se u osnovnim školama stvara baza, a ako iz te baze na vrata kluba zakuca svaki deseti učenik, u želji da proširi znanje, na dobitku će biti svi.

Pod uslovom da klub zna šta dalje treba da radi.

Branko Tomić, FIDE instruktor