Monografija o šahu na ponos Republike Srpske

Dugo godina se čekalo da iz štampe izađe knjiga “Šahovska Republika Srpska 1992-2012”, autora Miodraga Stjepanovića.

Svjetlost dana, umjesto na 20. godišnjicu postojanja i rada Šahovskog saveza RS, ugledala je tek 2020, dakle – skoro osam godina od jubileja.

Krivicu za to najmanje snosi autor, čovjek koji je napunio 80, a još uvijek ima više života u sebi od mnogih (sredovječnih) šahista koje znam. Ono što je, naime, trebao da bude zadatak samog Saveza, da obezbijedi finansijska sredstva bar za štampanje knjige, ako se već neko plašio da bi se (zasluženim) honorarom autor ne daj bože obogatio, spalo je na pleća ovog ponosnog Teslićanina.

Stjepanovića poznajem skoro dvije decenije, a putevi su nam se, na moju veliku radost, toliko ukrstili da smo zajedno objavili tri knjige, zapravo godišnjake o šahu u Srpskoj (2006, 2007. i 2008. godine).

Svom bogatom opusu, kao vrsni hroničar, dodao je i ovo djelo, kojim je nadmašio sve što je do sada uradio. Kao da se, radeći na prethodnih 15 knjiga, polako brusio za životno čedo, koje ostavlja u amanet budućim naraštajima. Nadam se samo da neće biti nezahvalni kao što su to bili njegovi savremenici, čije se rukovođenje Šahovskim savezom RS u prve dvije decenije XX vijeka svelo jedino na brigu o vlastitom džepu.

Znao je Stjepanović u šta se upušta i da ne može računati na pomoć s te strane. Vođen izrekom Petra Petrovića Njegoša, istaknutom na početku knjige, “Pokoljenja djela sude”, zagrizao je, borio se, molio, sakupljao, na trenutak zastajao da se odmori, ali uvijek sa mišlju da započeto mora da završi.

– Dvadeset godina u istoriji čovječanstva je kao udar dlana o dlan. Dvadeset godina postojanja Šahovskog saveza Republike Srpske mjeri se drugim aršinima. Ovdje je godina bila decenija, decenija vijek – napisao je u uvodnom izlaganju autor, koji je i sam, 1997. i 1998. godine, bio prvi među jednakima u Savezu.

Bez obzira na sve, proveo je naumljeno i započeto priveo kraju. Strpljivim, analitičarskim radom, uspio je da bogatu istoriju Šahovskog saveza RS, materijal kojim bi se moglo popuniti desetak tomova, nekako sažme u 830 strana.

– Sagledajući njegovu knjigu i procjenjujući je, nisam siguran da će mu se oni (ljudi ovog kraja, op. aut.) za sve učinjeno stići odužiti, ali on to nije ni tražio i ne očekuje. U našoj šahovskoj stvarnosti poznat i vrlo cijenjen, on svoje djelovanje i aktivitet ne vidi kao neku žrtvu, nego naprotiv, kao vlastitu i prirodnu želju – kako kaže u jednom intervjuu – da naprosto još uči i nauči – napisao je recenzent, prof. dr Bogomir Đukić.

Veličanstvena monografija je podijeljena na 10 poglavlja, u kojima se mogu vidjeti izvještaji sa 114 pojedinačnih i 79 ekipnih šampionata Srpske, 19 međunarodnih i 468 vikend turnira, 917 tabelarnih pregleda, 32 pojedinačna i 24 ekipna prvenstva BiH, 39 pojedinačnih šampionata u SR Jugoslaviji, 37 evropskih pojedinačnih i 8 evropskih klupskih takmičenja, 17 svjetskih pojedinačnih prvenstava, 11 olimpijada, 49 simultanki, sve obogaćeno sa 94 statističke i 1.456 tabela s rezultatima, 5.464 imena i 618 fotografija!

– Ovako preobimnu građu razvoja šaha i posebno takmičenja u Republici Srpkoj za određeni period bilo je nemoguće obraditi bez krajnje racionalne sistematike i tehničke metodologije. Taj razuđeni i prebogati materijal Stjepanović je savladao upravo optimalno pronađenim i izgrađenim modelom sistematizacije i klasifikacije na principu “i vuci siti, i ovce na broju”, odnosno modelu prema kojem se postiže maksimum informacija u minimumu prostora – istakao je Đukić.

Bogata istorija šahovske Republike Srpske bila bi izgubljena u vremenu i zagubljena u prostoru da nije Miodraga Stjepanovića! Ako ne vjerujete, zatražite od administracije Šahovskog saveza RS da vam dostavi bilo koji podatak iz tog perioda i predoči ga orginalnim zapisima.

Stjepanović je tekstove pisao u afirmativnom stilu, kako i priliči monografiji, ali će pažljiviji čitalac, kako vrijeme protiče i bliži se jubileju, primjetiti tihi prekor autora, kao da predskazuje u kojem pravcu plovi šahovski brod Srpske. Tako su naslovi “Od prestižnog turnira do nižerazrednog opena”, vezan za seniorska prvenstva, ili “Na uzbunu zvona zvone” i “Veliki talenti, mala podrška”, kojim se “otvaraju” priče o kadetima, “Početak kao iz snova, kraj za zaborav” – o šampionatima za omladince, samo naznaka onog što u ovom djelu ne vidimo, a što će 2019. i 2020. godine kulminirati nezadovoljstvom klubova zbog održavanja većine službenih takmičenja u samo jednom mjestu, blokiranim računima uzrokovanim višegodišnjim neisplaćivanjem plata i doprinosa sekretaru, te  svađama u samom Savezu.

Zato i ne čudi što je Stjepanović morao sve da plati iz svog džepa, a ova knjiga sigurno nije bila jeftina, i sam samcat stvori grandioznu monografiju, na ponos Republike Srpske, ne samo njenih šahista.

– Miodrag Stjepanović da ništa drugo nije uradio (a uradio je još mnogo toga vrijednog), osim ove sadržajne i neponovljive “monografske freske” o šahovskoj Republici Srpskoj, bilo bi dovoljno za trajno pamćenje, i da utisne, te iza sebe ostavi i dubok, neizbrisiv trag istorijskog svjedočenja na nezaboravno šahovsko vrijeme, u kojem je rođena i svoje stasanje imala i sama naša otadžbina… Ovom knjigom on je, nesumnjivo, istoriji šaha i šahovskoj hronici podario dragocjen poklon podigavši joj spomenik, koji je ujedno i sjećanje/opominjanje na njegovu ulogu i zaslugu u tome – zaključio je recenzent.

Branko Tomić