Bojkotom na bojkot: Kuda ide omladinski šah u Srpskoj

Kada se na najjačem ekipnom takmičenju za mlade pojave samo 3 kluba (sa 4 sastava), kao što je to bio slučaj u Foči, od 14. do 16. avgusta, to bi u ozbiljnim društvima bio žestok signal da nešto sistemski ne valja.

Na Prvu ligu Republike Srpske za omladince nikako ne bi trebalo gledati kao na obično takmičenje, već kao na najmjerodavnije mjesto na kojem se može vidjeti u kojim šahovskim školama se najbolje radilo u proteklih godinu i više dana.

Bilo je za očekivati veću konkurenciju, pogotovo što su, 4 mjeseca ranije u Palama, šahisti iz čak 15 klubova osvajali medalje na Kadetskom i omladinskom pojedinačnom prvenstvu Republike Srpske.

Kako to da 80 odsto klubova, osvajača medalja, nije moglo poslati četvoročlanu ekipu na događaj godine u konkurenciji mladih?

Šta se u međuvremenu desilo?

Desio se bojkot pojedinačnog šampionata BiH od strane Šahovskog saveza RS, pri čemu se više mislilo na zadovoljavanje vlastite sujete i interesa, a najmanje na djecu koja samo žele da igraju šah. Rukovodstvo Saveza je, podsjetimo, u oštro intoniranom saopštenju “izričito preporučilo” svojim članovima da ne putuju u Bihać, a prije i poslije toga u dugim telefonskim razgovorima i drugim vrstama kontakata vršilo mentalnu torturu nad djecom, roditeljima i klubovima.

Svaka akcija ima svoju reakciju. Tako se na ovu neviđenu glupost, nezabilježenu u analima evropskog šaha, koja će očigledno ostati nekažnjena, kao bumerang vratio tihi bojkot od strane istih onih koji su samo mjesec dana ranije popustili pod neviđenim pritiskom.

Nadalje, desilo se što već godinama turnira za najmlađe u našoj nesrećnoj državi ima na kapaljku.

Desilo se što Savez na klubove gleda kao na krave muzare, umjesto da im, da ima kapaciteta, pomogne bar nabavkom opreme i literature.

Desilo se što pojedinim trenerima u šahovskim školama ne odgovara da njihovi puleni odmjere snage sa ostalima, plašeći se valjda da će eventualni loš plasman zatvoriti neka sponzorska vrata ili razotkriti koliko su naduvane njihove priče o “velikim uspjesima”.

Desilo se da se klubovi otimaju o igrače, jer je registracioni pravilnik labaviji od morala političara u BiH.

Desilo se, možda, što klubovi nemaju novca za učešće, mada je za Ligu u Foči bilo dovoljno do 1.000 maraka. Čak i manje.

Desilo se da rad većine klubova zavisi od energije jednog čovjeka.

Šta god bio razlog, od nabrojanih ili onih koji bi isplivali kao rezultat dublje analize, šah u Srpskoj se nalazi na prekretnici. Kojim putem će krenuti zavisi samo od Šahovskog saveza RS. Ukoliko nastavi kao do sada, nada u oporavak baš i ne plamti nekim sjajem.

Branko Tomić, FIDE instruktor